Razgovarali u Madridu 22. svibnja 2008.
 

Konzekventnost i postojanost označuju jedinstvenu poziciju Alberta Campa Baeze unutar suvremenih arhitektonskih zbivanja u čije se sisteme kompetitivnosti i strategija ne želi aktivno uključivati. Ultimatimativnim projektima svojih već legendarnih kuća kao što su De Blas, Gaspar, Turregano ili Guerrero stvara idealni svijet kojim vladaju zakoni gravitacije i svjetla. Iza Baezinih naoko jednostavnih projekata stoje deseci maketa i tisuće crteža izlaganih u najuglednijim prostorima - Palladijevoj Bazilici, Miesovom Crown Hallu ili Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Kako bi razbistrio i učvrstio svoje misli, Campo Baeza se služi i pisanom riječi. Njegova knjiga The built Idea doživjela je već 7. izdanje.

ORIS: Aaron Betsky nedavno je rekao u jednom intervjuu: 'Architektura nam dopušta da se osjećamo kod kuće u svijetu'. Vaš veoma poetski tekst o kući Guerrero ovako završava: 'Raj na zemlji, naposljetku, što drugo arhitektura jest no to'. Stvarate li drugi, bolji svijet jer ne možete prihvatiti postojeći, stvarni svijet koji nas okružuje?

ACB: Volim biti optimističan. Mislim da arhitektura ne umire. Mislim da je arhitektura vrlo živa. Mislim da trebamo biti optimistični; arhitektura je vrlo duboko stvaralaštvo. Trenutno je tu mnoštvo gluposti. U sustavu koji se zasniva na zvijezdama postoje arhitekti koji ponekada stvore dobro djelo, ali često proizvode i gluposti. Neki od njih stvaraju vrlo površnu arhitekturu. Znate li koliko vremena treba da se skuha riža? Riži treba 20, 25, 28 minuta. Ali, ako potrošite tek 5 minuta, ne možete je skuhati. Mislim da je za arhitekturu potrebno mnogo vremena. Ne možemo prosuđivati tek posljednjih pet ili posljednjih deset godina. Trenutačno arhitektura nije mrtva, ona se nastavlja. Prilično uživam predavati na Sveučilištu jer su studenti vrlo dobri; njih gluposti ne privlače. Morate se pripremiti, morate razmišljati na najdublji mogući način kako biste privukli najbritkije i najbolje umove. Jučer smo razgovarali, na primjer, o tome koliko sam blizu Berniniju. Bernini je napravio Scala Reggia kako bi spojio dva dijela u vrlo dugom prostoru. Tamo je stvorio čudo sa svjetlom. Kao arhitekt ja pokušavam ne biti toliko tašt i služiti ljudima. A ljudi u mojim kućama sretno žive. Ne radim kuće za ljude kako bi oni patili jednostavno zbog toga što žive u umjetničkom djelu. Ne, ne. Ja pokušavam koristiti svjetlo, prostor. Naravno, pokušavamo, s jedne strane, usrećiti ljude koji žive u našim kućama, u našim školama, u našoj arhitekturi. No, s druge strane, kada stvarate arhitekturu, pokušavate riješiti apstraktnije probleme, na primjer: kontinuitet, transparentnost, lakoću. Povijest arhitekture je borba da se stvari učine lakšim, lakšim i lakšim. Možete upotrijebiti sve tanje i tanje stupove, ali postoji granica jer su napravljeni od kamena ili cigle. Kada pišem o sili teže i svjetlu kao glavnim sastojcima arhitekture, to ne činim stoga da izmislim teoriju jer je - i sa mnom i bez mene - sila teže, borba protiv sile teže ili sposobnost da se kontrolira sila teže i da se kontrolira svjetlo važna. Kada je Adriano sagradio Panteon u Rimu, koristio je istu kvalitetu kojom je Bernini stvarao. To je ista kvaliteta kojom je Mies van de Rohe postavio stupove izvan čistog, horizontalnog tlocrta kuće Farnsworth.

ORIS: Spomenuli ste Panteon. Sjećamo se vaše priče o iskustvu u Panteonu - kišilo je kroz okulus, a jedna sunčeva zraka učinila je da kišni mlaz svijetli, pa se tako svjetlo u tom trenutku materijaliziralo. Je li istina da zbog ove povezanosti s 2500 godina povijesti zapadnog svijeta razmišljate jasnije i oštrije o problemima arhitekture koji su zapravo uvijek isti. Ljudi su uvijek bili isti. Stoga to nije pitanje mimikrije, već pitanje rješavanja kao i sagledavanja problema na jasniji način.

ACB: Ali ja mislim da to nije tako zbog vašeg ili mog mišljenja. Razlog niste vi, niti ja, Mies, Le Corbusier, niti Adriano - razlog je ljudsko biće i odnos između ljudskog bića i prostora. Na isti način kada putujem, obično ponesem neke knjige. A posljednja knjiga koju sam ponovo ponio bila je Homerova Odiseja. Kada čitam Homera, uživam u njemu na isti način kao kada čitam Sandora Maraija.

Ako volite književnost, znate da je Homer pisao koristeći mehanizme ponavljanja; on ponekad ponavlja iste riječi - tako je i u arhitekturi. Mi ponavljamo mnoštvo uobičajenih stvari. Mi otkrivamo. Kada radim dječji vrtić za Benetton svjetlom, ne koristim kupolu. Koristim kubični oblik. Koristim apstraktniji mehanizam s 9 otvora. Tih 9 otvora na vrhu nisu obični krugovi, oni usmjeravaju svjetlo.

Inače se s Aaronom Betskyjem ne slažem. Mislim da je nemoguće da arhitektura nestane. Mislim da je nemoguće da um umre. Možete me ubiti, ali ne možete ubiti moje ideje. To mi se čini tako jasno. Nagovaram svoje studente da nastave studirati, da odu u New York, na Columbiju ili u Rim. Učenje nikada ne prestaje. U dobi od 61 godine ja i dalje nastavljam jer znam da moram; moram uvijek stalno učiti, istraživati. Trebam učiti. I uživati. Baš sada bih htio imati više vremena za čitanje. I bilježim. Imam i mnogo skica.

Što je arhitektura? Tri ideje koje branim u svojim tekstovima i na kojima inzistiram, ne zbog toga što pokušavam imati neku teoriju - teorija mi ne treba - tri ideje koje branim su: svjetlo, sila teže, arhitektura kao izgrađena ideja. Pokušavam uvjeriti svoje studente da je potrebno biti vrlo dubok, ne samo formalizirati i razriješiti problem funkcije. Ne transformirati problem, već ga prepoznati. Problem nije tek stvoriti kuću, problem je mnogo više od toga. Problem je u tome kako stvoriti najbolju moguću kuću.

ORIS: U osnovi, stvarate idealizirani svijet, na neki način samodostatan; pokušavate stvoriti cijeli jedan svijet unutar jedne kuće. Mislim da je jedna od vaših glavnih strategija koju koristite u većini svojih kuća - taj pokušaj, borba za stvaranje idealnog svijeta unutar vaše arhitekture. To je, po mom mišljenju, jedno od osnovnih polazišta vašeg rada. Kako stvoriti nešto uz pomoć arhitekture, nešto što je u potpunosti savršeno i ima svoje savršenstvo u smislu idealiziranog života. Kako to postići uz pomoć arhitektonskih sredstava?

ACB: Kako? To pokušavam približiti mojim studentima, mojim prijateljima kada raspravljamo, mojim asistentima, mojim suradnicima. O tome razmišljam na način stvaratelja, na isti način kako to radi slikar ili pisac.

Možete napraviti kuću. U redu, jedna vježba formalizma. Poput kuhanja. Možete kuhati na vrlo bistar način ili kuhati na uobičajen način. Gdje je razlika? Jako je teško biti vrlo bistar.

ORIS: Frampton je govorio o olimpskom miru u vašem djelu.

ACB: Frampton je odviše velikodušan.

ORIS: Odakle snaga koja vam omogućava nastaviti raditi unatoč okolini, ovom svijetu oko nas koji je glasan i postaje sve glasniji. Ovdje mislim i na projekte u Kini koje rade neki od arhitekata-zvijezda. Možda je cijela stvar komplicirana. Ali, je li to uistinu dobro za budućnost arhitekture?

ACB: Ali to je istinito. To je budućnost arhitekture. Mislim da je Frampton u pravu. Problem Kine je kompleksan. Zapravo, dobio sam ponudu da gradim u Kini - rekao sam da neću. Zbog toga jer mislim da je potrebno imati vremena, vremena i vremena. Kada sam dobio ponudu da napravim dječji vrtić za Benetton u Veneciji, rekao sam da hoću. Veneciji i Benettonu sam blizu i mogućnost je izgledala dobrom. Ali Kina - mislim da je nije lako razumjeti i da je tamo vrlo teško kontrolirati stvari. Neki moji prijatelji gradili su u Kini i uvijek je bilo mnoštvo problema. Ali, da se vratim vašem pitanju - Frampton, Kina, budućnost.... Mislim da budućnost nije zakučasta. Mislim da je problem isti kao problem koji smo imali 50-ih godina, kada sam bio dijete. Možda ga baš danas vidimo jer je vrlo lako graditi. Ne znam, možda u vašoj zemlji nema toliko mnogo smeća kao u mojoj. Kada sam prošao zračnom lukom i otkrio Madrid, rekao sam sebi: Bože, koliko veliki broj arhitekata s puno novaca, vrlo bogatih arhitekata, koji stvaraju tako ogroman broj gluposti. A koliko je političara u stanju shvatiti kako je arhitektura vrlo dobar način da se ljudi usreće. Kada razgovaramo o urbanizmu - što je urbanizam? To je tek promjena mjerila, to je poput stvaranja reda kao u ovoj sobi. Zašto ne u jednom gradu, zašto ne u jednoj zemlji, zašto ne u planinama? Frampton je vrlo pošten. Kada on govori o teoriji tektonike, on priznaje od prvoga trenutka da ju je uzeo od Sempera. A kakva je budućnost arhitekture? Mislim da je važno da postoji određen broj arhitekata koji su sposobni pobjeći od taštine tržišta, slave, novca, ali to ne znači biti junak. Ja nisam junak. Tek je važno zaustaviti se, razmisliti, uživati, pobjeći malo; to nije tako teško.

ORIS: Čini se da to nije tako teško. A jest teško jer na primjer Frampton namjerno pogrešno interpretira Sempera, inzistirajući na stereotomiji i tektonici, ali namjerno izbjegava pitanje ornamenta, koji je za Sempera ključni prijenosnik kulturalnog značenja neke zgrade. Tako, na primjer, kada odete u Berlin, vidite jednu vrstu Sempera, ali kada pođete u Zürich, tada vidite tu bogatu ornamentaciju koja je njemu bila iznimno kulturalno važna. Naravno, kao nadgradnja tom dijelu stereotomske-tektonske-ontološke arhitektonske strukture. Volio bih kad biste mogli prokomentirati svoj stav prema materijalima i površinama i svoju namjeru da budete što je moguće apstraktniji u upotrebi geometrije i materijala.

ACB: Vaše je pitanje vrlo klasično pitanje za ovo doba. To je tip razgovora koji volim voditi sa svojim asistentima i svojim prijateljima. Naravno, što učiniti s ornamentom, što učiniti s materijalom, biti apstraktan ili ne? Meni su pripisali etiketu minimalista.

ORIS: Namjerno nisam koristio taj pojam. Ali rekli ste: biti apstraktan ili ne biti apstraktan.

ACB: Više volim koristiti riječ esencijalan. Pokušati biti esencijalan. Govorimo o arhitekturi - arhitektura je materijalna. Trebate materijalizirati nešto, izgraditi. Možete imati ideje, vrlo dobre ideje; ja branim ideje, ali branim i sposobnost efikasne preobrazbe ideja putem materijala. Saramago, portugalski pisac (nobelovac), govoreći o piscima, rekao je da je važno imati ideje, ali i proizvesti precizne riječi i pisati, proizvoditi, materijalizirati. Morate imati sposobnost efikasne preobrazbe putem dimenzija, proporcija, mjerila. Proporcije, mjerilo - to su vrlo stari koncepti. Kada je Alberti govorio o mjerilu, o zlatnom rezu... oh, Bože, biti precizan u brojkama, u dimenzijama… Je li jednako graditi u kamenu, ciglama ili u čeliku? Nije. Biti precizan u dimenzijama. Biti apstraktan ne znači biti minimalist, to znači znati koji su bitni sastojci. Trebate komponirati, trebate oblikovati i odlučiti o materijalu.

Htio bih znati kako savršeno kontrolirati svaku dimenziju. Pravim mnogo, mnogo maketa… To je način da se bude sve precizniji. To nije stvar puke proizvodnje formi. Za svaki projekt napravim 20, 30 maketa. A te makete su vrlo, vrlo slične. Govorio sam o Berniniju; i ja branim Berninija jer mislim da je Bernini bio arhitekt koji je bio sposoban za savršenu kontrolu. Ako se možete sjetiti, napravio je skulpturu ‘Otmica Perzefone’ od bijelog mramora. Mramor je hladan i tvrd, ali kada ju je on napravio, taj mramor izgleda mekan. On je bio vrlo precizan. Mislim da je lakše biti precizan u kiparstvu nego biti precizan u arhitekturi. Bernini je bio vrlo precizan i u arhitekturi. Osvojio sam natjecanje za Caju u Granadi s nadsvjetlima dimenzija 3 x 3 x 3 metra. Kasnije sam proučavao taj projekt i otvorio otvore od 6 x 6 x 3 m zbog svjetla. Jesam li bio glup kada sam to projektirao 3 x 3 x 3? Ne. Ideja je bila istovjetna. Ali kasnije trebate materijalizirati ideju. Materijalizirati znači oblikovati - biti precizan u mjerama i biti precizan u materijalima. Moj posljednji projekt, Centar za posjetitelje Janubio Salinas, je platforma 90 x 90 m u crnoj boji. U potpunosti crna. Zato jer se nalazi na Lanzarote, koji pripada Kanarskim otocima. Crna je, otok je crn, vulkanski, nalazi se na brdu. Posjetio sam lokaciju na tom otoku; ovako je izgledala: brda, s vrha vidite more, sunce, zalaz sunca, tu je i slano jezero.

Zašto crna? Zemlja je crna. I glupo je raditi bijelu arhitekturu. Zašto lebdeća? Zašto konzola? Jer smo na rubu. Pokušavam naglasiti. I stvoriti ovu staklenu kutiju što je poput oka. To je vrlo, vrlo jednostavno. I funkcionira. Na sreću, klijent je vrlo zadovoljan. A političari? Bilo je to po prvi puta u mom životu da su se i oni u potpunosti složili; sve je savršeno. Možda ćemo početi graditi koncem ove godine i to me čini vrlo sretnim. Struktura će biti od čelika. A što se tiče obloge, jer trebam materijal u komadima da bi sve bilo u potpunosti vodoravno - dvojio sam: beton ili kamen… a moguće je dobiti kamen na otoku… Bit će tu i fotovoltažni vrt. Također će biti crn. Tako da će ovaj projekt biti izrađen od kamena ili betona uz korištenje prirodnih elemenata.

ORIS: Kada pogledamo vaše skice, idejne projekte i konačan rezultat, zadivljujuće je koliko su one zapravo bliske, kako je prva ideja očito prisutna i sadržana u izvedenoj zgradi.

ACB: I da i ne. Da, jer vi poznajete samo one skice koje jesu toliko blizu. Ali prije tih skica postojalo je mnoštvo drugih. Imao sam izložbu u Palladijevoj Bazilici, kao i u Crown Hallu. Vlasnik kuće De Blass je u Institutu Cervantes u Chicagu. On me je nazvao: ‘Ja sam u Chicagu, htio bih napraviti izložbu... o vašem radu’. Bilo je to godinu dana nakon izgradnje njegove kuće, bio je njome zadovoljan. Rekao sam: ‘Dobro, u redu’. ‘Gdje biste htjeli izložbu?’ Rekao sam: ‘U Crown Hallu ili u kući Farnsworth’. Jednog dana me nazvao - dobio sam Crown Hall.

ORIS: Mislim da vaši posljednji projekti postaju sve jasniji, iznimno precizni, sve čistiji. Čini se da sve više idete u pravcu najosnovnije geometrije građevina. Možete li to prokomentirati?

ACB: Ne. To ovisi... Za projekt na Kanarskim otocima možda to vrijedi. Na posljednjem skoro dovršenom projektu, na zgradi u Granadi - Museo de la Memoria da Andalucia - stvar je kompleksnija, skice su kompleksnije jer je projekt kompleksniji. To ovisi... Veličina, zadani program - na isti način pokušavam biti dubok. Na isti način kao kada pišem. Kad pišem, pišem tek neophodne stvari i pokušavam ne pisati više no što je nužno. Na isti način kada radim crteže, ne crtam zbog crtanja, već pokušavam izraziti ideje. Pokušavam razmišljati kroz crteže; crteži su naš način izražavanja.

ORIS: Ili posredovanja i provjeravanja ideja i koncepata.

ACB: Da. No, u svakom slučaju, ne mogu, sa 61 godinu biti toliko precizan koliko bih želio. Bernini je bio čudovište. Ne znam je li to prevedeno u vašoj zemlji, ali postoji jedna knjiga koju je napisao Chantelou. Napisao je Povijest signora Berninija. Knjiga je o Berniniju, o tome kako putuje u Pariz da bi izgradio novu palaču. Tamo gdje je danas Louvre bila je kraljevska palača koju je izgradio jedan drugi arhitekt Mansart. Prednost Mansarta je bila u tome što je bio brat kraljeva ljekarnika. Dobio je posao. A jadni Bernini je posjetio Pariz. A posjetiti Pariz, iz Rima u Pariz, značilo je putovati u kočijama, a kočije su se mnogo puta zaustavljale. Vrlo je lijepa ta priča koju je napisao Chantelou. Bernini se zaustavljao svaki dan da bi prespavao u nekom gradu, u nekom selu, a u svim selima mnoštvo je dočekivalo signora Berninija jer je on bio Papin arhitekt koji je htio služiti kralju.

ORIS: U toj potrazi za preciznošću, na primjer, u ovom velikom prostoru, u Museo de la Memoria de Andalucia, vrlo je komplicirano zamisliti kako će on zapravo funkcionirati. Koristite li u svom radu prethodna iskustva drugih prostora kao modele, kao početne točke ili referentne točke?

ACB: Ne mogu shvatiti zašto sam se odlučio za veliki horizontalni tlocrt za Caju. Ne mogu shvatiti kada se taj trenutak zbio. Mnogo se stvari događalo. Možda je Sir Owen Williams bio stalno prisutan u mojim mislima. Kasnije sam otkrio odnos između tog prostora i prostora katedrale u Granadi; bilo je to a posteriori, slučajno. Zapanjilo me to onaj dan kada sam to otkrio. Na isti se način iznenadim kada posjetim gradilište svaka dva tjedna. Moji suradnici, oni idu u Granadu svaki tjedan kako bi nadzirali novu zgradu. A prije no što odemo do nove zgrade, ulazimo u Caju kako bismo vidjeli novu zgradu s krova. Kada uđem, možda je ovaj komentar vrlo tašt, ali kada uđem, uvijek kažem: ‘Aaah. Još jednom sam vrlo dirnut.’ Meni je to vrlo čudno: to znači reći da, a ne možete kontrolirati prostor. Možete kontrolirati mjere. Možete kontrolirati materijale. Možete pretvoriti svoju ideju u zgradu, itd., ali nakon toga - uvijek je to nešto više, a to je poput poklona. Poklon dođe ili ne. To je poklon, jer kada uđem, vrlo sam dirnut, to je nešto kao ljepota. Žena može biti savršena i hladna. Neka druga žena može biti nesavršena i tako lijepa. Ljepota je savršenstvo. Vrlo mu je blizu, ne potpuno. Nemoguće je znati kako je postići. Vitruvius je govorio o utilitas, firmitas i venustas. Utilitas je vrlo jednostavno. Napravite zgradu koja može biti korisna. Firmitas - znači izgraditi, voda ide ovamo, izolacija tamo. Možete koristiti proporciju, sve o čemu smo razgovarali. Ali ovaj posljednji moment, aah, to nije tako lako.

ORIS: Tako unatoč vašoj želji za savršenstvom dopuštate, recimo to tako, nekontroliranim momentima, ili nesavršenstvu, da uđu u projekt da biste stvorili konačnu ljepotu.

ACB: Da, no to je malo paradoksalno. Siguran sam da pokušate formirati svoju djecu na najbolji način. Ali, kasnije - sloboda je sloboda. Ako su savršena i ispravna, nalikovat će na vojnike, bit će dosadna i savršena. A mislim da je isto s našim stvaranjem. Knjiga koju sam posljednji put ponio na putovanje je Albertijeva. Njena je tema kako smjestiti objekt u pejzaž ili u grad. Kako smjestiti. Nije riječ o venustasu, ne o funkciji, već o tome kako smjestiti. To je pomalo nalik komponiranju, ali je više od toga. Zapravo je vrlo interesantno naći pravo mjesto. U vezi s mojom bankom, velikom bankom Caja de Granada i njenim novim dodatkom mogu reći da je najbolje kako su dobro smješteni. Ako odete u Granadu, s Alhambre vidite grad, mnoštvo zgrada, a samo je moja zgrada - ta banka - tu. Zašto? Jer sam stvorio podij, stvorio sam dva vrta - trikovi. No, u konačnici mislim da je stvar misteriozna. Možda nije misterij; zapravo je to vrlo promišljeno. Mislim da morate učiti, učiti, učiti… Uzmite mog oca… Moj otac je bio kirurg; sjećam se kako je uvijek učio kad sam bio mali. Uvijek je proučavao časopise o kirurgiji iz SAD-a, na engleskom,. Kao djeca, mi smo te knjige gledali zbog golih žena. Moj je otac govorio engleski, no ne vrlo dobro. Živio je u izgubljenom gradu, u Cadizu, ali je uvijek učio. I rekao sam sebi: moj otac bio je mudar čovjek, uvijek je nastavljao učiti. Neophodno je učiti, misliti, uz nesavršenstva, uz nedostatke, itd.

ORIS: Kad čitate Homera, na kojem jeziku čitate?

ACB: Na španjolskom. Postoji lijepa priča o Cervantesu. Taj španjolski pisac bio je vrlo ozbiljan. Pisao je savršeno, bio je vrlo bistar, toliko inteligentan da je 1612., kada je napisao Don Quijotea, odmah naručio prijevod na engleski. Slučajno je te iste godine Chapman prevodio Homera na engleski jezik. Godinu dana nakon toga ili godinu dana ranije. Ne sviđa mi se što ne govorim tečno engleski, niti to što nemamo zajednički jezik… Ova kazna Kule babilonske bila je vrlo stroga, prestroga.

ORIS: Budući da ste počeli raspravljati o pitanju jezika, vidite li se kao španjolski arhitekt u smislu kulturalnog kontinuiteta.

ACB: Ne shvaćam točno značenje vašeg pitanja. Ja jesam španjolski arhitekt.

ORIS: Naravno. No, definirate li se, identificirate li se, vidite li da postoji nešto poput španjolske arhitekture? Možemo li razgovarati o arhitekturi u tom smislu?

ACB: Ne slažem se. Raspravljamo ili razgovaramo o jeziku, riječima, mehanizmu za komuniciranje ideja, općih ideja. Ali ovako - možda ranije, kada smo govorili o Kini - Kina je malo drugačija. Ali mislim, na primjer, da europska arhitektura ima više zajedničkih riječi nego što to imaju njezini jezici. Dobio sam tu etiketu španjolskog arhitekta na isti način kao i etiketu minimalista.

ORIS: Andaluzijski arhitekt?

ACB: Možda mi se to sviđa. Rođen sam u Valladolidu, starom glavnom gradu Španjolske. Zbog mnogo razloga, zbog rata, politike, moj otac je bio protjeran u Cadiz 50-ih godina. Bili smo vrlo sretni u Cadizu. To je najstariji grad, kroz koji su prošli Feničani, Rimljani, sve kulture. To je mjesto gdje se Atlantski ocean sreće s Mediteranom, upravo tu leži Gibraltar. Vrlo je poseban. Meni je žao što ljudi u Cadizu ne prepoznaju taj identitet. Vrlo su ljubazni, vrlo otvoreni, vrlo sretni. To je vrlo posebno mjesto. Obožavam Cadiz.

ORIS: Kad želite šutjeti, to ne znači da ne stvarate arhitekturu.

ACB: Kad sam rekao da bih htio šutjeti, to je značilo šutjeti u usporedbi s drugima. Kad ja pokušavam šutjeti, ne bih želio to raditi na onaj način na koji to radi mnogo arhitekata. Ja sam vrlo tašt, nisam skroman, no bojim se da mnogo ljudi trči za tim da se pojavi negdje kako bi bili u svakom časopisu, na nekom kongresu, u nekom gradu, na predavanju - među njima su neki od mojih vrlo dobrih prijatelja, a ne navodim imena jer su svi dobro poznati. Ja volim puno čitati, imam ogroman broj knjiga. Imam više knjiga poezije nego onih o arhitekturi. I treba mi vremena, no nije da samo čitam, nije da samo radim na arhitekturi. Mislim da je potrebno živjeti. Nakon predavanja poveo sam svoje asistente i dugo, dugo smo ručali. A nakon ručka smo rekli - zašto ne malo pića, ili vina ili kave i nastavili smo do 11 ili 12 sati u noći, nastavili smo razgovarati - i rekli smo: ovo je život. To ne radimo svaki dan, ali ponekada - zašto ne. Šutjeti ne znači biti u pećini. Mislim da to znači pokušati biti sretan… Umjesto da napravim deset zgrada svake godine, napravim tek tri, dvije… Zašto više od toga? To je kao s hranom. Mogu ručati i pojesti malo - no ne mogu pojesti dvostruko. Malo manje ili malo više, ali ne dvostruko.

Život je samo jedan. Ima dosta nedostataka, uključuje dosta situacija, naravno da nije lagan. Ja opisujem život. Ponekad je život kompliciran, ima situacija kada se pati - u redu, život jest takav; ja ne pokušavam reći da je sve dobro. Ne. Svatko je dobar - pa, ne znam. Ali valja pokušati biti normalan, pokušati biti sretan, ne patiti bespotrebno. Potrebno je misliti o životu.